BOG VJERUJE U MENE

Bog je neizreciv, šutljiv, ali On je moj Bog. Od Njega dolazim, k Njemu idem. On je cilj moga života. Njemu ne mogu umaknuti, od Njega ne mogu pobjeći. Moram uvijek razmišljati o svome podrijetlu i svome cilju - moram misliti i na činjenicu da me Bog ljubi. On se sa mnom susreće pozivajući me, a ja se susrećem s Njim odgovarajući mu. Vjerujem u ovoga Boga. Doživljavam ga samo "djelomično". On je više od mog iskustva. Ali sigurno znam: On me je stavio u svoje srce. Gleda me, živi sa mnom, ljubi me. Povezan je sa mnom u radosti i trpljenju. Surađuje sa mnom u mome ostvarenju.

Bog me prihvaća i ljubi kao što ljubio svoga Sina.

Vjerujem u Boga - jer On vjeruje u mene.

POUZDATI SE U BOGA U UGODNOM MIRU SREĆE MOŽE SVATKO

Pouzdati se u Boga u ugodnom miru sreće može svatko. Ali pouzdati se u njega bez pridržaja u oluji i nevremenu, to mogu samo oni koji su njegova duha.

To je ono što njegovo božansko Veličanstvo traži od tebe, jer te je privuklo k sebi kako bi mu se posve otvorio.

I ako ti to možeš i ako to činiš, onda ćeš stajati s divljenjem pred čudom duše time da prije ili kasnije vidiš kako iščezavaju sve strahote zbog kojih je tvoja duša drhtala.

Ne suočavaj se bojažljivo sa životnim događajima, nego s čvrstom nadom da ćeš u Bogu, cilja si svojina, biti slobodan.

Nije li on do sada bio tvoje moćno utočište?

Samo čvrsto i sigurno zgrabi njegovu ruku koja te vodi i on ce biti s tobom u svjetlu i u tami i gdje ti ne možeš ići, on ce te nositi. Čega da se bojiš?

Nisi li svojina svoga Boga koji nas je tako čvrsto uvjerio da "onima" koji ga se boje "sve se okreće na dobro"?

Ne misli strašljivo na to što ti se može sutra dogoditi.

Taj isti vječni Otac, koji se za tebe brine danas, brinut ce se i sutra i prekosutra.

Neće ti poslati nikakvo zlo, a ako ti pošalje, dat ce ti i pobjedonosnu odvažnost da ga podneseš.

Sv. Franjo Saleški

O VODI UOPĆE, A BLAGOSLOVLJENOJ NAPOSE

Među tvarnim stvorovima voda zauzima prvo mjesto. Možemo ju slobodno nazivati majkom svijeta, životom i snagom naravi, jer po svjedočanstvu sv. Pisma od vode sam Bog izvede nebo i zemlju i sve što je na njima. Sv. Petar po¬bijajuć one koji su nijekali svršetak svijeta, ovako veli: „Ta oni naumice zaboravljaju da nebesa bijahu odavna i da zemlja na Božju riječ posta iz vode i po vodi." (2 Petr.  .3,5) O tim riječima ovako se izrazaje Sv. Augustin a s njime i drugi sveti Oci: ,,U početku nebo i zemlja sačinjeni su iz vode i po vodi. Nije ni najmanje besmisleno kazati, da je prvotna tvar bila voda, jer sve što na zem¬lji postaje bilo životinje, bilo drveće, bilje ili druga bića, sve je vodi dužno svoj razvoj i uzdržavanje. (Lib. VI, De Gen. Contra Manich).Ova se je istini očuvala i kod pogana. Grčki filozof Thiales označio je vodu kao počelo svih stvari i smatrao ju nekim božanstvom ; a Plinij je napisao: Sva krepost zemlje nije drugo, već blagi učinak vode. (Hist. nat. 1. XXX. c. I)...

Bog je vodu učinio majkom i hraniteljicom tvarnog svijeta, pa je vodu načinio majkom i preporoditeljicom milosnog života u svetom krštenju.

Voda postaje sakramental po blagoslovu Crkve, a zato se i zove blagoslovljena voda. Sam ju Bog ustanovi u Zakonu, što ga poda Mojsiju, te je sam naznačio i obred, odredivši naime, da se u vodu umiješa pepeo crvene junice zaklane i spaljene izvan zidina. Sveti Pavao tumači kako ta voda nije po sebi čistila savjest onih, koji su je upotrebljavali, već samo izvanjske ljage učesnika kod Bogoslužja. Blagoslovljena voda se čuvala u Hramu u velikoj posudi, koja se zvala tučeno more. Svećenici pod kaznom smrti morali su se umivati u toj vodi. Također i gubavci, pa oni koji su se dotakli mrtvaca ili jeli zabranjena jela čistili su se posvećenom vodom. Upotreba vode bila je propisana za sve obrede u Bogoslužju.

Prvi posvetitelj vode u  Novom Zavjetu bio je sam Isus Krist. Ulazeći Jordan svojim doticajem dodjeli vodi blagoslov veći nego je voda dobila u početku svijeta. Isus je učinio vodu sposobnom za učinke vrhunaravnom redu.

Ustanovu blagoslovljene vode, kako je u Crkvi uobičajena, pripisuje se Apostolima. Papa  Sveti Aleksandar I. koji je  živio u vrijeme blizu Apostola ovako govori o običaju blagoslova vode:  „A mi  blagoslivljamo vodu pomiješanu solju, da se  škropljenjem ove vode svi posvetimo i očistimo.“ (Corpus jur. can. Dist.III.de consecrat.- tit.XX).

Na početcima Crkve spominje se običaj da kod ulaska u hramove stajale su dvije česme, kod kojih su svi vjernici bez razlike umivali ruke i lice, prije nego bi prelazili crkveni posvećeni prag.  Po pripovijedanju Svetog Paulina Nolanskog i povjesničara Euzebija, ove  su česme dozivale u sjećanje vjernike na vrelo krštenja, kojim su se preporodili na milosni život.; a vanjska čistoća podsjećala ih je na unutarnju čistoću, koju su trebali imati pri sudjelovanju kod svetih otajstava.

S vremenom je Crkva čistoću tijela predala na brigu svakog pojedinca, a česme na ulazu crkve zamijenila „škropionicama“ da bi vjernici upotrebom ove vode pribavili čistoću duše. Međutim nisu je kršćani koristili kad su ulazili u crkvu, već su je nosili svojim kućama da blagoslove sebe i svoje stvari (Microlog, De Eclesiast. observant.c.46).

Mnogi su običavali držati blagoslovljenu vodu uvijek kod sebe za obranu duše i tijela od paklenog neprijatelja.

U Crkvi postoji uz vodu za sakrament krštenja -  obična blagoslovljena voda. Voda za krštenje blagoslivlja se na Veliku subotu te pohranjena je u krsnom studencu.  Blagoslovljena voda se blagoslivlja uoči Bogojavljenja i koristi se u škropilicama na ulazu u crkvu.