Među tvarnim stvorovima voda zauzima prvo mjesto. Možemo ju slobodno nazivati majkom svijeta, životom i snagom naravi, jer po svjedočanstvu sv. Pisma od vode sam Bog izvede nebo i zemlju i sve što je na njima. Sv. Petar po¬bijajuć one koji su nijekali svršetak svijeta, ovako veli: „Ta oni naumice zaboravljaju da nebesa bijahu odavna i da zemlja na Božju riječ posta iz vode i po vodi." (2 Petr. .3,5) O tim riječima ovako se izrazaje Sv. Augustin a s njime i drugi sveti Oci: ,,U početku nebo i zemlja sačinjeni su iz vode i po vodi. Nije ni najmanje besmisleno kazati, da je prvotna tvar bila voda, jer sve što na zem¬lji postaje bilo životinje, bilo drveće, bilje ili druga bića, sve je vodi dužno svoj razvoj i uzdržavanje. (Lib. VI, De Gen. Contra Manich).Ova se je istini očuvala i kod pogana. Grčki filozof Thiales označio je vodu kao počelo svih stvari i smatrao ju nekim božanstvom ; a Plinij je napisao: Sva krepost zemlje nije drugo, već blagi učinak vode. (Hist. nat. 1. XXX. c. I)...
Bog je vodu učinio majkom i hraniteljicom tvarnog svijeta, pa je vodu načinio majkom i preporoditeljicom milosnog života u svetom krštenju.
Voda postaje sakramental po blagoslovu Crkve, a zato se i zove blagoslovljena voda. Sam ju Bog ustanovi u Zakonu, što ga poda Mojsiju, te je sam naznačio i obred, odredivši naime, da se u vodu umiješa pepeo crvene junice zaklane i spaljene izvan zidina. Sveti Pavao tumači kako ta voda nije po sebi čistila savjest onih, koji su je upotrebljavali, već samo izvanjske ljage učesnika kod Bogoslužja. Blagoslovljena voda se čuvala u Hramu u velikoj posudi, koja se zvala tučeno more. Svećenici pod kaznom smrti morali su se umivati u toj vodi. Također i gubavci, pa oni koji su se dotakli mrtvaca ili jeli zabranjena jela čistili su se posvećenom vodom. Upotreba vode bila je propisana za sve obrede u Bogoslužju.
Prvi posvetitelj vode u Novom Zavjetu bio je sam Isus Krist. Ulazeći Jordan svojim doticajem dodjeli vodi blagoslov veći nego je voda dobila u početku svijeta. Isus je učinio vodu sposobnom za učinke vrhunaravnom redu.
Ustanovu blagoslovljene vode, kako je u Crkvi uobičajena, pripisuje se Apostolima. Papa Sveti Aleksandar I. koji je živio u vrijeme blizu Apostola ovako govori o običaju blagoslova vode: „A mi blagoslivljamo vodu pomiješanu solju, da se škropljenjem ove vode svi posvetimo i očistimo.“ (Corpus jur. can. Dist.III.de consecrat.- tit.XX).
Na početcima Crkve spominje se običaj da kod ulaska u hramove stajale su dvije česme, kod kojih su svi vjernici bez razlike umivali ruke i lice, prije nego bi prelazili crkveni posvećeni prag. Po pripovijedanju Svetog Paulina Nolanskog i povjesničara Euzebija, ove su česme dozivale u sjećanje vjernike na vrelo krštenja, kojim su se preporodili na milosni život.; a vanjska čistoća podsjećala ih je na unutarnju čistoću, koju su trebali imati pri sudjelovanju kod svetih otajstava.
S vremenom je Crkva čistoću tijela predala na brigu svakog pojedinca, a česme na ulazu crkve zamijenila „škropionicama“ da bi vjernici upotrebom ove vode pribavili čistoću duše. Međutim nisu je kršćani koristili kad su ulazili u crkvu, već su je nosili svojim kućama da blagoslove sebe i svoje stvari (Microlog, De Eclesiast. observant.c.46).
Mnogi su običavali držati blagoslovljenu vodu uvijek kod sebe za obranu duše i tijela od paklenog neprijatelja.
U Crkvi postoji uz vodu za sakrament krštenja - obična blagoslovljena voda. Voda za krštenje blagoslivlja se na Veliku subotu te pohranjena je u krsnom studencu. Blagoslovljena voda se blagoslivlja uoči Bogojavljenja i koristi se u škropilicama na ulazu u crkvu.
Nema komentara:
Objavi komentar